Dalmaciju je nemoguće sažeti u nekoliko rečenica i na taj je način predstaviti zainteresiranom posjetitelju ovih internetskih stranica ili turistu koji bi želio posjetiti i doživjeti ovu jedinstvenu turističku destinaciju. Njena ljepota je unikat u bisernoj ogrlici Mediterana. Ta osebujna geografska i kulturna cjelina, smještena na istočnoj obali Jadranskog mora, ima iznimno složenu povijest i raznolikost kulturnih utjecaja. Ova hrvatska regija pravi je izazov turistima i strancima.

Po svojim geografskim, civilizacijskim i kulturnim značajkama Dalmacija pripada Sredozemlju. Taj prostor obilježavaju brojni slični pejzaži, slijed plavih mora, civilizacije koje se slažu jedna na drugu. Mediteran je susret s prastarim mitovima i legendama, upoznavanje sa posebnom ljepotom drevnih gradova. Po svemu, on je drevno raskrižje, u kojem se tisućljećima miješaju različiti kulturni utjecaji istočnih i zapadnih civilizacija.

Svoj jedinstven kulturni identitet, unutar svijeta Mediterana, Dalmacija, prije svega, duguje svom kulturno-povijesnom nasljeđu i posebnostima svog geografskog položaja. Povijest je upravo zbog toga ostavila Dalmaciji neiscrpno bogatstvo vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, kao svjedočanstvo različitih utjecaja mediteranskih kultura i moćnih država različitih povijesnih razdoblja kolijevke 'starog svijeta'.

Dalmacija svoje prve civilizacijske obrise poprima u antičko doba. U to vrijeme autohtono starosjedilačko stanovništvo na istočnoj jadranskoj obali bili su drevni Iliri.
O Ilirima se zna vrlo malo, osobito o razdoblju prije dolaska Grka i Rimljana na istočnu obalu Jadrana. Nomadski život bio glavno obilježje njihove kulture. Prostor na kojem su obitavali protezao se od Epira na jugu do Istre na sjeveru. Na području makarskog priobalja i zagore, te Neretve i u unutrašnjosti zapadnog dijela Bosne živjela su najznačajnija ilirska plemena Ardijejci, Daorsi i Delmati. Rimljani po plemenu DELMATI, zbog dugotrajnih i žestokih borbi protiv Rimljana, ovoj regiji daju ime DALMACIJA. Ilirsko pleme Delmati živjeli su na obali između rijeka Cetine i Neretve, te njenom zaleđu. Moćno rimsko carstvo nakon nekoliko pohoda uspijevaju ovladati prostorima istočne obale Jadrana porazivši ilirsku kraljicu Teutu 228.g.p.n.e., iako će se bune Delmata događati u naredna dva stoljeća. Rimljani su iza sebe ostavili mnoštvo tragova koji svjedoče o intezivnom civilizacijskom razvoju ovih krajeva na početku nove ere. Dioklecijanova palača, ljetnikovac jednog od najmoćnijih rimskih careva s kraja 3. i početka 4.st. u Splitu, najmonumentalniji je spomenik koje je Rimsko carstvo ostavilo na ovim prostorima.

U 7. i 8. stoljeću, periodu velikih seoba naroda, ova područja naseljavaju Hrvati. U 9. i 10. stoljeću formirane su prve državne zajednice ujedinjavanjem plemena i krunjenjem izabranih hrvatskih knezova za narodne vladare. Prijestolnice tih vladara nalazile su se u Solinu, Ninu, Biogradu, Kninu, te Šibeniku. U tom razdoblju dovršeno je pokrštavanje doseljenih Hrvata, ali i započeta asimilacija s romanskim stanovništvom u dalmatinskim komunama. S vremenom Hrvati postaju dominantan dio gradskog stanovništva i u gradski život unose neke elemente običaja iz stare domovine. Od 12. do početka 15. stoljeća dalmatinski gradovi pod upravom su ugarsko-hrvatskih vladara osim u kraćim razdobljima mletačke vladavine.

Razdoblje od 12. do 14. stoljeća era je gospodarskog i kulturnog razvitka dalmatinskih gradova. Zahvaljujući pogodnu smještaju na istočnojadranskom plovidbenom putu, te intenzivnoj trgovini s balkanskim zaleđem.
Razdoblje od 15.-18. stoljeća sudbinski će odrediti oblik i kulturni sadržaj današnje Dalmacije, ali ne samo nje već i ostalih regija i budućih suvremenih nacija na ovim prostorima. Potkraj 15. stoljeća započinje najteže razdoblje dalmatinske povijesti pod mletačkom vlasti. Nakon pada Bosne (1463.) Turci izbijaju na granice Dalmacije, pljačkaju i pustoše. U 15. stoljeću započeli su gotovo 400 godina dugi sukobi Otomanskog (Turskog) carstva i stanovništva ovih prostora privrženog europskom kršćanskom zapadu. Dalmacija najteže strada u mletačko-turskim ratovima, Ciparskom (1571.), Kandijskom (1645.-1669.) za otok Kretu i Morejskom (1684.-1699.) za poluotok Peloponez. Najgori od svih je Kandijski, koji u Dalmaciji najviše pogađa Makarsko primorje. Posljedice dugotrajnih sukoba i primirja između Turaka i Mletaka, pod čijim okriljem se nalazila i Dalmacija, bile su granice današnje Dalmacije i nisu se mijenjale od tada.

Moderni povijesno-geografski pojam Dalmacije obuhvaća dijelove hrvatskog primorja , dijelove tadašnje mletačke Dalmacije, koji su u njezinu posjedu ostali sve do kraja 18. stoljeća. Ona se, dakle, proteže od Karlobaga do ušća rijeke Neretve, a u 19.st. toj se regiji pridružuje i nekadašnja Dubrovačke republike. Dubrovačka republika je posljednja srednjovjekovna hrvatska, ali i južnoslavenska državica, koja gubi svoju nezavisnost. Zbilo se to 1806. upadom francuske vojske u stari grad.
Kraj 18.st. obilježen je propašću Venecije, slabljenjem Otomanskog carstva, te snažnim usponom i širenjem Habsburške monarhije u ovom dijelu Europe. Dalmacija, iscrpljena višestoljetnim ratovima i sukobima, biva od 1814. dijelom Habsburške monarhije, a to će i ostati sve do njenog poraza 1918. u prvom svjetskom ratu. Potom ulazi u sastav kraljevine Jugoslavije (1918-1941) , a nakon drugog svjetskog rata Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945-1991),
Republika Hrvatska 1992. ostvaruje svoju državnu nezavisnost, na radost cijele Dalmacije, u čijim su gradovima u srednjem vijeku stolovali prvi hrvatski knezovi i kraljevi.